2009. godina

2009. Uslišanja i zahvale

Prošlo je šest dugih godina od našega posljednjeg susreta. Tvoja zaštita je urodila plodom. Možda se sve i trebalo dogoditi upravo u ovom mjestu, da nas ti štitiš i čuvaš. Hvala ti – ljubav, žrtva, bol i križ, a nagrada – moj sin.

A., 20. lipnja 2009.

Blažena Marijo od Propetog Isusa zahvaljujem Ti, jer vjerujem da se po Tvom zagovoru razriješio veliki financijski problem koji je imala firma u kojoj radim i koji je prijetio da će je ugasiti. Problem se sastojao u velikom potraživanju za izvršeni posao od jednog velikog privrednog sistema koji gotovo pola godine nije htio izmiriti dug i slijedio je sudski postupak. Odlučih se moliti za razrješenje tog problema u ovoj devetnici. Prvog dana devetnice, bez ikakve najave, saznali smo da je plaćen veći dio, a sa današnjim danom (08. 07.) je izmiren cio dug! Tebi blažena Marijo hvala!

A ti Isuse oprosti! Oprosti što opet malovjeran bijah, što se uplaših oluje, što zaboravih da Bog brine i o pticama i svim stvorovima što su na zemlji…Kao slab čovjek, u svom sramu, želim Ti se pravdati. Nije naš strah uvijek od toga da Bog neće dati, već da će čovjek svojom zloćom oduzeti. Po Tvom zagovoru, blažena Marijo, daj da nestane zla na svijetu, molimo Te!

L. C., Subotica, 08. srpnja 2009.

Želim vam opisati događaj koji se zbio 3. kolovoza 2009., a čvrsto vjerujem da je bl. Marija Propetoga zaslužna što se nije dogodilo veliko zlo i što je spašena moja obitelj i naša i tuđa imovina. No, počela bih od početka, od moga prvog susreta s blaženicom.

Prošle godine, u rujnu, za vrijeme krstarenja Jadranom sa sisačkim planinarima, našla sam se u Vela Luci na Korčuli. Kako kažu, Vela Luka je najljepša u pjesmi. Riva krcata automobilima uglavnom starijih godišta, nije mi se svidjela. Vjerojatno sam zbog prekrasne pjesme očekivala puno više. Ubrzo nas tri, prijateljica Milka, moja sestra Vesna i ja, odlučimo otići u Blato, no kako nije bilo autobusa krenule smo pješice. Cesta gori, a nas tri hodamo! Kažu, nema drugog puta. Nešto me vuče. Usput zrele smokve, zelene i tamne i grožđe, tamno kao tinta, podivljalo. Svaki čas zastajkujemo i jedemo. Nakon sat i pol hoda nazire se Blato. Nailazimo na oznaku za staru maslinu, ali ne i koliko je hoda do nje, pa odustajemo. Što se više približavamo Blatu sve je više uređenih plantaža, vinograda i voćnjaka, puno prihvatljiviji krajolik. Ulazimo u mjesto i odmah se raspitujemo za povratak autobusom, bilo je teško hodati više od dva sata po žarkom suncu. Odlazimo do crkve Svih svetih, a nailazimo na oznaku za Svetište bl. Marije Propetoga. Zamolili smo časnu koja je uređivala cvijeće u crkvi da nas uputi koliko je hoda do svetišta. Ispostavilo se da je to odmah u blizini crkve. Čim sam vidjela sliku blaženice, prepoznala sam je – pa to je ona svetica čiji nas lik gleda sa stropa moje crkve za svake mise. Bojažljivo ulazimo, da ne narušimo svetost prostora. Novo, lijepo zdanje koje zrači. Odnekud se pojavljuje časna u poznim godinama, koja nas pita želimo li nešto čuti o svetici. Kako da ne! Sjedamo s njom u zadnji red klupa u svetištu i sa zanimanjem slušamo njezinu priču. Sveticu je upoznala kao djevojčica, a poslije ju je susrela i kao redovnica. Priča nam o njezinu životu, brizi za djecu, gladne i siromašne. Put ju je odveo u Južnu Ameriku, a nakon povratka boravila je u Rimu kako bi što lakše pomagala svojoj domovini. Umire u Rimu 1966., istrošena radom i izmučena višegodišnjom paralizom, a njezine se kosti prenose u rodno Blato 1998. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku. Brojna su čudesa koja su ostvarena snagom njezine svete moći. Pogledali smo i muzej posvećen bl. Mariji Propetoga, kupili ponešto za uspomenu. Sada znam što me vuklo u Blato. Dojmovi koje nosim ostati će trajno u mojem sjećanju.

Uz kupljenu krunicu i časopis u suvenirnici, časna nam daje pregršt sličica s blaženičinim likom da ih ponesemo u svoje župe i podijelimo. Ja sam svoje podijelila prijateljima, dio sam dala patru Nikoli u mojoj crkvi Sv. Josipa Radnika u Galdovu u Sisku, da podijeli djeci u našoj župi, a nekoliko sam ostavila svojoj obitelji i stavila na različita mjesta u kući. Jedna sličica stalno stoji u automobilu, kao znak blaženičine zaštite dok smo na putu. Protekla nam je godina bila teška, s brojnim obiteljskim poteškoćama i raskrižjima, koji su, hvala dragom Bogu, riješeni relativno mirno zahvaljujući vjeri i molitvama.

Sada znam što me vuklo u Blato!

Sada se vraćam na onaj kolovoški događaj. Suprug i ja otišli smo kao dežurni u planinarski dom našega društva na Velebitu, na Oltarima, koji su udaljeni svega 15-ak kilometara od mora, mjesta Sv. Juraj i isto toliko od mjesta Krasno, poznatoga marijanskog svetišta Gospe od Krasna. Moramo iskoristiti lijepo vrijeme i okupati se, a poći i u planine. Tako smo tog vrućeg kolovoškog dana otišli autom u Sv. Juraj u nakani da se okupamo. Ležaljke, ručnici, vreća sa smećem koju su ostavili nesavjesni planinari, za koju treba naći kontejner. Suprug, kćer, budući zet i njegova kćerkica i ja »potrpali« smo sve u auto i krenuli put mora. Strahovita gužva u mjestu, jedva u tom mnoštvu uspijevamo naći mjesto za parkiranje na žarkom suncu, riješili se smeća i otišli put plaže. Zadržali smo se nekoliko sati i pri povratku u automobil vidjeli smo razbacane

dijelove plastike po unutrašnjosti. Suprug je u brzini zaboravio plinski upaljač, ostavljen uz vjetrobransko staklo, u udubljenju ispred suvozačeva mjesta. Upravo tu, gdje već gotovo godinu dana stoji Marijina slika. Užas na našim licima, pa to je eksplodirao plinski upaljač… Kako se nije sve zapalilo na toj strahovitoj temperaturi? Pogledam, a ono oštećena slika naše blaženice, kao da je upila sav proliveni plin i sve zaustavila. Kažem suprugu i djeci: »Marija nas je spasila, ona nas čuva cijelo vrijeme!« Pokupili smo krhotine upaljača, sliku stavili tamo gdje uvijek stoji, sretni da nije nitko stradao, jer bojim se i pomisliti što bi požar učinio. Svi smo živi i zdravi, a sačuvan nam je i auto koji još uvijek otplaćujemo.

Vratili smo se u dom svatko sa svojim mislima. Prepričavajući događaj nailazimo na čuđenje sviju, kako to da se auto nije zapalio?! Odgovaram da nas je zaštitila bl. Marija Propetoga iz Blata na Korčuli. Hvala ti, Marijo, hvala na zaštiti i molim te čuvaj i dalje moju obitelj.

Ž. B., Sisak, 14. kolovoza 2009.

Blažena Marijo Propetog Isusa Petković, zagovornice naša. Zahvaljujem ti jer si čula moje molitve. Zagovarala si me kod Boga dok sam pod srcem nosila našeg malog Kristijana.

Neizmjerno ti zahvaljujem na uslišanoj molitvi za sretan porođaj. Tako se u našoj obitelji rodilo još jedno, naše četvrto dijete, Veliki je to Božji dar.

Zahvalna majka M. P., Mala Bosna

 

Zahvala za Anu

U prosincu mjesecu 2006. godine začeta je naša Ana. Ona je treće dijete u našoj obitelji. Mi smo obitelj koja voli Isusa i Blaženu Mariju Petković. Redovito odlazimo na misu u crkvu sv. Roka u kojoj je župnik vlč. Andrija Anišić, koji nam je bio velika potpora u ovoj trudnoći.

Ana je blagoslovljeno dijete. Uvijek poslije svete mise naš župnik ju je blagoslovio još dok sam je nosila pod srcem. A imala je i dva posebna blagoslova u našoj župi kad smo slavili Dan trudnica. Dobila je i blagoslov od dva biskupa, od mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa u devetnici sv. Josipu i od mons. Iavana Penzeša, subotičkog biskupa na blagdan bl. Marije Petković. A jedan od najljepših blagoslova bio je 16. 08. 2006. godine kada se na blagdan sv. Roka u našoj župi slavi i Dan trudnica.

Ana se rodila 4. 09. 2007. godine. Tada je počela naša kalvarija. Odmah nakon poroda ustanovili su da Ana ima Down sindrom. Ali to nije jedini problem. Slijedeći dan nam priopćavaju da Ana nema utrobu (crijeva) i da će po svoj prilici umrijeti. Međutim na našu sreću Anu šalju u drugu bolnicu (Novi Sad) gdje joj rade sve analize. Poslije šest tjedana provedenih u toj bolnici Ana se vratila kući kao zdravo dijete s Downovim sindromom.

Od dana kad su nam rekli da će Ana vjerojatno umrijeti, naša obitelj, naš župnik i mnogi župljani molili su Gospodina da se po zagovoru Blažene Marije Petković spasi Anu od smrti. I dogodilo se čudo. Ana je živa. Ana je vesela djevojčica koja unosi radost u našu obitelj, u naš dom. Svi je volimo i mazimo.

Hvala našem župniku vlč. Andriji na pruženoj potpori i njegovim molitvama. Hvala svima koji su molili za našu Anu. Hvala neizmjerno hvala Blaženoj Mariji Petković.

Obitelj V., Subotica